• ena.jpg
  • ivana.jpg
  • magdalena.jpg
  • marina.jpg
  • mia.jpg
  • tara.jpg
  • zdravko.jpg

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Kako je Potjeh tražio istinu

I.

Bilo je to u vrlo davno doba. Na jednoj krčevini u staroj bukovoj gori živio starac Vjest sa svoja tri unuka. Desilo se, da je starac ostao sam sa svojom unučadi te ih othranio od malena. Bili pak unuci sad već poodrasli momci, djedu do ramena i poviše ramena. Zvali se oni: Ljutiša, Marun i Potjeh.

Jednog jutra u proljeće ustade stari Vjest rano prije sunca, probudi svoja tri unuka i reče im, da idu u šumu, gdje su lani med vadili, i da vide kako li su pčelci prezimili i izlaze li već pčelice od zimskoga sna. Marun, Ljutiša i Potjeh ustadoše, opremiše se i odoše.

Bijaše dobar komad puta do onog mjesta, gdje bijahu pčelci. No sva tri brata poznavahu šumske prolaze, zato uđoše sigurno i radosno u šumu. Nego u šumi bijaše još nekud tamno i nemilo, jer sunce još ne bijaše granulo, niti se čule ptice ili zvjerke. Zato postade braći nekako strašno u ovoj tišini, jer se zorom prije sunca rado povlačio šumom sve od krošnje do krošnje, zlobni Bjesomar, vladar svih šumskih bjesova.

Zato braća stadoše jedan drugoga ispitivati: što li sve ima po svijetu? No kako ne bijaše ni jedan od njih još nikada izašao iz one šume, nijesu jedan drugome znali da pripovijedaju o svijetu, i tako se još više obneveseliše. Ele, kako bi se malo obodrili, stadoše oni pjevati i ovako dozivati Svarožića, da izvede sunce:

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Gusti se dim dizao iz hrpa ugljena. Ugljenari sjedili uokolo, garavi kao arapi, a Dorica se igrala nedaleko pletući kite od visoke šumske trave kojom je obrasla čistina. Poveo je otac jutros kad je pošao u šumu da pali ugljen.

Kad su u podne ugljenari pustili posao te pojeli svoj kruh, legli su podalje u travu i igrali se s Doricom, koja je trčala od jednoga do drugoga, draškala jednoga škakljajući ga oštrom travom po vratu, a umiljavala se drugomu kad je htjela što dobiti.

- Ujo, kad ćeš mi opet donijeti srce od licitara? - pitala je mazno jednoga od njih, koji je već legao nauznak, pokrio lice šeširom da mu sunce ne smeta i počeo drijemati.

- U nedjelju, kad pođem u grad - odvrati joj pospano ujo.

- Nedjelja je uvijek tako daleko! A bi li ja sama mogla ići u grad? A kud se ide u grad? Je li daleko? Bi li mogla tamo doći? - pitala je na dušak Dorica.

- Možeš, možeš! - odvrati pola u šali, a pola pospano ugljenar, samo da se riješi male brbljavice. - Evo, idi samo s potokom, on ide ravno u grad. Tamo te licitar čeka sa srcem, velikim ko vrata! - i podmetnuvši ruke pod glavu zaspi.

Tko bi mislio da će se Dorica i zbilja uputiti u grad? Taj mali cvrčak koji je jedva progledao u taj svijet!

Kad su umorni ugljenari pozaspali, uputi se Dorica do nedalekoga potoka, provere se kroz gustu šikaru, koja je diljem uz potok rasla. Poderala je pritom malo svoju crvenu suknjicu, a to joj je bilo veoma žao. Ona je vrlo voljela tu suknjicu, jer je bila crvena i tako nabrana da je u njoj Dorica izgledala mnogo šira negoli je bila visoka. Ali Dorica je bila uvijek tako vesela da je samo njoj tako crvena i tako kratka suknjica pristajala. Na to je zagazila brzim nožicama u potok i razveselila se.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Malim čitateljima

Ovo je pripovijest o čudnovatom putovanju šegrta Hlapića.

Hlapić je bio malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce. A jer je bio takav, zato je srećno isplivao iz mnogih neprilika.

Hlapićevo putovanje bilo je isprva tako lako kao dječja igrarija, pa će čitatelji na početku ove knjige reći: "Što će Hlapiću tolika mudrost i tolika hrabrost na ovako laku putovanju? Zar on treba toliku hrabrost da povede upregnutog magarca na uzdi? Ili treba svoju mudrost da traži izgubljene guske?"

No poslije je Hlapićevo putovanje bivalo sve teže i sve opasnije, kako to već češće biva. Pa kad čitatelji ugledaju maloga Hlapića u velikoj pogiblji i teškim neprilikama, reći će oni: "Zaista je dobro učinio Hlapić što je za svaku sigurnost ponesao sa sobom puno dobrote, mudrosti i hrabrosti kad se u ranu zoru otputio u svijet."

Pa upravo zato svršilo se na koncu sve onako kako je najbolje bilo.

No zato ipak neka nitko ne pobjegne od svoje kuće. Nikomu nije tako zlo kako je bilo Hlapiću kod majstora Mrkonje, a bogzna bi li svaki bio takve sreće na svom putu kao Hlapić. Čudit ćete se ionako da se i po njega sve tako dobro svršilo.

Sjednite dakle na prag i čitajte!

Tražilica

Organizator

sbgrb logoGRAD SLAVONSKI BROD
www.slavonski-brod.hr

Impressum
www.usvijetubajki.org

kosjenka