• ena.jpg
  • ivana.jpg
  • magdalena.jpg
  • marina.jpg
  • mia.jpg
  • tara.jpg
  • zdravko.jpg

Jedan kišni dan i slučajan susret ljeta 2005.

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Ovih dana Slavonski mi Brod vrvi mladošću, dječjim smijehom, igrama, plesovima, crtežima. Iz mašte izronili likovi iz Ivaninih bajki: brodskim Korzom trčkara šegrt Hlapić, nestašna Kosjenka, razigrali se Domaći . I tako, dok se obilježavaju dani " U svijetu bajki Ivane Brlić Mažuranić" prisjetih se hrvatske spisateljice rođene na današnji dan 18. travnja 1874. u Ogulinu, koja je 1892. udajom za Vatroslava Brlića postala Brođanka gdje je napisala svoje najljepše priče. Jednom zgodom, lutajući diljskim obroncima, prisjetih se i, od prije nekoliko godina, slučajnog susreta u vili "Brlićevac" s danas pokojnim, prof. Vukom Milčićem, jednim od Ivaninih unuka.

 
KAKO JE "ROĐEN" ŠEGRT HLAPIĆ

- Evo ovdje, pod ovom strehom "Brlićevca" jednog je olujnog dana moja baka Ivana Brlić-Mazuranić spazila bucmastog dječačića, veselih, nasmijanih očiju kako pored drvenog bureta traži svoju mačkicu. U tom se trenutku pojavio jedan mrki čovjek koji je odmah zavikao na dječaka i počeo ga grditi što je ušao na naš posjed. Baka je znala da je to susjed remenar i opančar, a dječačić veselih očiju njegov šegrt. Tako je nastala priča o šegrtu Hlapiću i majstoru Mrkonji! - započeo je tada priču o nastanku najpoznatijeg Ivaninog djela prof. Vuk Milčić, unuk Ivane Brlić-Mažuranić i vlasnik obiteljskog ljetnikovca "Brlićevac". No, nije to jedina priča o nastanku šegrta Hlapića, jer neke druge priče kazuje da je Ivana maloga šegrta vidjela na brodskoj tržnici uz koju je stanovala.

"Brlićevac" je ljetnikovac ugledne brodske građanske obitelji Brlić, čiji su članovi obilježili ne samo povijest Slavonskog Broda već i Hrvatske. Udajom za dr. Vatroslava Brlića (1892.) u obitelj je došla i Ivana Brlić-Mažuranić, unuka hrvatskog bana Ivana Mažuranića. Prva članica Akademije, dva puta predlagana za Nobelovu nagradu, nazivana i "hrvatskim Andersenom", a u obiteljskom ljetnikovcu napisala je svoja najpoznatija djela.


U BRLIĆEVCU SU NAPISANE NAJLJEPŠE PRIČE

Smješten na obroncima Dilj-gore, u Brodskom brdu, "Brlićevac" je sagrađen prije 132 godina (1880.) prema zamisli hrvatske slikarice Fanike Brlić r. Daubachy-Doljske, supruge Andrije Torkvata Brlića - hrvatskog političara, osobnog tajnika bana Jelačića i prijatelja biskupa J.J. Strossmayera. Fani, kako su je nazivali, imala je uzor u maksimirskoj "Švicarskoj kući", te je ljetnikovac Brlićevih tako i sagrađen ali i prilagođen stilskoj kombinaciji s lokalnom graditeljskom tradicijom graničarskih čardaka s kojih je nadzirana granica na Savi. Element čardaka vidljiv je po obodnoj verandi koja opasuje prvi kat vile, ukrašen ukrasima od lijevanog željeza (oko 40 m) što vili daje osebujni izgled. Upravo u kutu verande Ivana je pisala svoje posljednje djelo "Jaša Dalmatin". Nekada je vila služila kao lovački dvorac kojeg su posjećivale najpoznatije osobe tadašnjeg društvenog i političkog života. Vila je početkom 1900. preuređena u pravi ljetnikovac, proširena, a posebno je bila atraktivna takozvana turska soba s minderlucima, sabljama, handžarima, puškama kremenjačama, kuburama... Kasnije je to oružje, iz sigurnosnih razloga, pohranjeno na sigurnije mjesto. I dok su u "turskoj sobi" najradije boravila i spavala djeca (... na minderima nas je spavalo i po desetero uz čavrljanje do duboko u ljetnu noć, - kaže prof. Vuk Milčić), Ivanina soba bila je prizemlju gdje je najviše vremena provodila sa svojom najmlađom kćeri Nedjeljkom. Danas je tu i međunarodni znak kojim je za Domovinskog rata ljetnikovac bio označen kao spomenik kulture ne bi li bio sačuvan od uništavanja. Na svu sreću, u ovome je ratu ljetnikovac ostao pošteđen, djelomice zahvaljujući i bujnom raslinju, svojevrsnom parku kojeg su generacije Brlićevih njegovale i uzgajale. Nedaleko ljetnikovca svojom gorostasnošću izdvaja se primorski bor, star koliko i ljetnikovac, koji poput čuvara natkriljuje dvorište i sa zapadne ga strane krije od neželjenih pogleda kako prije tako i u vrijeme Domovinskog rata. No, na kraju Drugog svjetskog rata nije tako bilo. Nijemci su, očekujući dolazak partizana iz brda, prilikom povlačenja iz vlaka pucali protuzrakoplovnim topovima i jedno je zrno pogodilo i oštetilo krovište ljetnikovca, a na crvenome pročelju još se vide tragovi gelera od prije pola stoljeća. "Brlićevac" je dva puta bio na meti provalnika, jednom 1912. a drugi puta 1991. No, lopovi nisu, bar prema njihovu mišljenju, imali bogznašto odnijeti.


BAKA MI JE USADILA LJUBAV ZA POVIJEST

- Često me pitaju je li mi moja baka pričala priče. Nije. Bar ne koliko se ja sjećam. Ona je, naime, bila osoba koja je izrazito poštovala tuđu osobnost, a ja nekako nisam volio lijepu književnost, uvijek su me više zanimale prirodne znanosti. Jedan dan u tjednu posvećivala je samo meni. Pozivala bi me na ručak i tad bi mi pokazivala svoj prekrasni herbarij, listali bismo atlas, razgovarali o astronomiji, oružju, zemljopisu, tehnici... svemu što je mene zanimalo. Eto, moj je hobi povijest, a tu mi je ljubav ona usadila - s ljubavlju i poštovanjem pričao je prof. Vuk Milčić o svojoj baki Ivani Brlić-Mažuranić. - Nismo je zvali baka nego Dragamama (to je jedna riječ - tako smo je izgovarali) i upravo takvom, dragom mamom, smo je osjećali, - nastavlja profesor Milčić svoju priču o baki kakvu rijetko tko može imati. Objašnjava usto kako je, Nedjeljka, najmlađa kći Ivane Brlić-Mažuranić, svega tri godine starija od najstarije sestre prof. Milčića - navodno imala dojkinju negdje iz okoline Ozlja i koja je rekla da se u tom kraju baka naziva draga mama, što su Ivanini unuci rado prihvatili. - Nikada moja baka na mene nije vikala. Mi smo uvijek razgovarali. Ne sjećam se koliko, jer sam bio dijete, ali znam da je uvijek razgovarala o temama koje su zanimale sugovornika. To je bila njena glavna odlika, tolerantnost u svakome pogledu. Njeno osnovno načelo je bilo: što je netko u društvenoj ljestvici niži to se mora prema njemu pristojnije ponašati, ali nikada ne biti ponizan prema višima od sebe. To je bilo takvo doba, kada su moju baku, mamu i sestre nazivali i titulirali "milostiva gospođo". Taj odnos je bio nešto što je bilo izrazito, upadljivo. Bahatost je s druge strane bila znak skorojevića, koji su se poslije rata naglo obogatili, - govorio je prof. Milčić.

Ovdje na brdu, na oko pet tisuća četvornih metara - nema više vinograda po kojima su Brlići bili poznati. Sada samo stotinjak trsova simbolično podsjeća na djedove i njihove vinograde koji su se protezali na skoro deset jutara površine, a donosili "vagon" vina. Nestankom vinograda, nestali su i vinciliri, koji su uglavnom bili doseljenici iz Like. Obitelj je imala svoju kočiju i kočijaša, a jedan od njih bio je i kasnije mnogim gimnazijskim generacijama dobro znani, legendarni podvornik "čika Stipa". Kada su Brlići prodali kočiju, zbrinuli su svog kočijaša Stipu preporučivši ga brodskoj Gimnaziji gdje je godinama predano obavljao podvornički posao.

No, godine prolaze, a poslije smrti dr. Vatroslava Brlića (1923.) i Ivane Brlić-Mažuranić (1938.) izuzetno vrijednu knjižnicu i obiteljski arhiv naslijedio je Viktor Ružić, a obiteljsku kuću u Brodu Božičko Mohaček (obojica su unuci Ivane Brlić-Mažuranić). O vrijednosti arhiva svjedoči i zapis dr. Franje Bučara: (...) nema niti jedne ličnosti koja je igrala važniju ulogu na književnom, kulturnom ili političkom polju u 19. stoljeću u Hrvatskoj i Srbiji, a da nije zastupljena bar s jednim pismom u ovom arhivu (...)

- Brlićevac je prešao u vlasništvo brata Ivane Brlić Mažuranić, dr. Želimira Mažuranića i njenog zeta dr. Viktora Ružića, koji je dobio i obiteljsku kuću u Brodu te ju poklonio najmlađoj kćeri Nedjeljki, tako da je njen sin, Božičko Mohaček, koji živi u Londonu, naslijedio kuću i dio Brlićevca. Svoj dio Brlićevca dr. Želimir Mažuranić, nakon smrti, ostavio je Ivaninoj kćerki Zori Milčić. Knjižnicu, arhiv i slike je naslijedio jedini sin Ivane Brlić-Mažuranić, dr. Ivan Brlić. Imam dokument u kojem je on oporučno odredio da knjižnicu poslije smrti ostavlja svojim sestrama koje ga nadžive... Kada se to dogodilo knjižnicu je preuzela Zdenka Benčević (r. Brlić) koja ju je oporučno ostavila svom nećaku dipl. ing. Viktoru Ružiću, a kad je umro preuzela ju je njegova supruga Gilda Ružić. - kazivao mi je svojedobno prof. Vuk Milčić.


ARHIV OBITELJI BRLIĆ

Jedna od najvećih kulturnih vrijednosti Broda je knjižnica i arhiv obitelji Brlić. Kroz tri stoljeća stvarali su ih naraštaji obitelji. Knjižnica obiluje književnom građom ponajviše iz 18. i 19. stoljeća, a najdragocjeniji dio arhiva je bogata korespondencija, osobito iz ostavštine Andrije Torkvata Brlića. Sačuvano je oko 3000 pisama najznačajnijih ljudi hrvatskog političkog, kulturnog, gospodarskog života 19. stoljeća. Spomenut ćemo samo neke: tu su pisma Strossmayera, Kukuljevića, Jelačića, Gaja, Šuleka, Mesića, Pilara, Starčevića, Preradovića, Stadlera, Račkoga, Topalovića, Harambašića, Ivane Brlić-Mažuranić i još deseci i deseci drugih autora čija imena, zbog množine ne možemo ovdje spominjati.
Samo je mali dio od tri tisuće pisama objavljen. Bogata je također korespondencija među članovima obitelji. U znanosti se građa Arhiva obitelji Brlić često koristila i svojom je vrijednošću daleko nadmašila lokalnu razinu. Zbirka je službeno proglašena spomenikom kulture. Velike zasluge za spašavanje i čuvanje građe stekla je gospođa Zdenka Benčević, rođena Brlić. Nakon njezine smrti zbirku je naslijedila obitelj Ružić, koja je stekla također silne zasluge što je građa i danas u Brodu. Na tome da cjelovita građa ostane u Brodu osobito su radili ing. Viktor Ružić, unuk Ivane Brlić Mažuranić, a poslije njegove smrti njegova supruga Gilda. Budući da Grad Brod i vlasnik obiteljske kuće Brlić na "Korzu" nisu riješili pitanje sudbine kuće Brlić, gospođa Ružić je predložila da se za zbirku uredi njezina kuća u Kozarčevoj ulici. Od dobrih nakana ostvareno je samo uređenje dvorišne kuće.

Realizirana je dobrim dijelom i ona velika želja pokojne Zdenke Benčević, koja je u svoje vrijeme uzalud obilazila pragove tadašnjih vlasti da se građa mikrofilmira. Zahvaljujući trudu brodskog Državnog arhiva građa je uređena, napravljen je sumarni inventar i veliki dio je mikrofilmiran, a za ostali dio se nadamo da će uskoro biti kako bi ova neizmjerno vrijedna građa postala dostupna istraživačima iz zemlje i svijeta.

 

Željko Mužević

Tražilica

Skulptura Potjeh

Skulptura "Potjeh", rad akademske kiparice Ljubice Buble Dragojević, prva iz projekta…

Organizator

sbgrb logo

GRAD SLAVONSKI BROD
www.slavonski-brod.hr

Impressum
www.usvijetubajki.org

kosjenka