"Lako li ću doći u grad po toj lijepoj čistoj vodi i po mekanom pijesku", nasmije se ona. "A gle, i ova ptičica ide u grad! A ima crveni prslučić, a ja imam crvenu suknjicu!" razveseli se.
Zaista je pred njom skakutala mala, mala ptičica, koja je bila crvena perja na prsima. Skakutala je po potoku s kamena na kamen, okretala veselo malom glavicom i gledala postrance Doricu kao da joj namiguje. A bila je ptičica tako nakostrušena, tako mala a široka da je bilo očito da je ona među ptičicama isto tako mala bebica kao Dorica među ljudima.
Tako su one išle potokom čas ptičica za Doricom, čas Dorica za ptičicom. Dorica se smijala kako se ptičici izmiču tanke nožice po glatkom kamenu, a ptičica je u čudu gledala kako Dorica vadi zlaćani pijesak iz potoka i kako šara nožicama po njemu.
Dakako da su na taj način polako napredovale. Potok je tu dosta blizu izlazio iz šume, ali su one dugo trebale dok su došle do toga mjesta. A kad je pred njima nestalo drveća, kad je uz potok prestala šikara, kad je prestala šuma, a otvorila im se pred očima velika, velika ravnica, nedogledne livade bez jedne sjenke šumskoga hlada, ostanu zapanjene obje - i ptičica i Dorica.
Stajale su u potoku, ptičica na kamenu, a Dorica u pijesku; stajale su na onom mjestu, gdje im je pred očima prvi put pukla ta daleka ravnica; stajale su i pogledale se. A onda ptičica naheri dva-tri puta glavicu, zirne u šumu, zirne na ravnicu, pa na Doricu i - poskokne potokom natrag u šumu. I Dorica pogleda, promisli i - okrene za ptičicom natrag u šumu.
"Neka me čeka licitar sa srcem velikim ko vrata! Ja sam premala za to veliko polje. Ne idem u grad!" pomisli malo ljutito Dorica.
No razvedri se odmah kad vidje kako se veselo ptičica vraća. Opet su se sad vraćale u igri u šumu. Oko njih bilo je sve živo. Šuštilo i lomilo i pucketalo u šikari sad ovdje, sad ondje. Evo tamo zmija mune preko vode, a ondje se opet vere kroz grmlje kosmati rep lisice. "Kako to da lija ne podere svoj rep u šikari, Bože moj?" u čudu mislila Dorica i pokrivala ručicom zaderano mjesto na svojoj crvenoj suknjici.
Ptičica i Dorica nisu se ni sad žurile. Igrale se i s vodom i tankim šibama i pijeskom i cvijećem. Ali čini se da kod ptičica nisu bebice takve pospanke kao kod ljudi. Ptičica je još podjedno bila žustra i bodra i neumorno okretala svoju glavičicu s crnim, živim očicama, ali Doričine očice bile su već jako, jako sanene u toj ljetnoj zapari koja se ljeti i u šumu uvuče.
Tu je pod šikarom bilo uz potok lijepo hladovito mjestance, nad koje su se gipke šibe nadvile kao krov, i tu Dorica malo sjedne, a malo - samo malo - legne, a onda, malo - samo malo - sklopi očice. I čim su se Dorici vjeđe počele spuštati, poče sanjati. Učini joj se da je ptičica sve mudrije i mudrije gleda i začuđeno klima glavicom, te napokon procvrkuta tankim ljudskim glasićem:
- Ne bojiš li se ti, Dorice, ovdje spavati?
- Ne bojim se, jer sam mala i dobra - odvrati pouzdano Dorica; ali začudo, Dorica je sad u snu dakako počela cvrkutati kao i ptičica: "Reci mi, molim te - upita odmah ptičicu - znaš li ti kako je lijepo i slatko srce od licitara?
- Ne znam - odcvrkuta ptičica - ja znam samo to da mama kaže da joj se "srce" steže od straha kad jastreb nad šumom kruži. Ali to nije srce od licitara, to je mamino srce! Nego, znaš li da nama jastreb ništa ne može? - brbljala je cvrkutava ptičica. - Naše je gnijezdo na visoku hrastu, koji ima široko, široko lišće. Mama čisti hrast od crvića i gusjenica koje ga muče, a hrast spusti iz zahvalnosti, kadgod bi za kružio jastreb nad šumom, svoj široki list nad naše malo gnijezdo i sasvim ga pokrije, tako da ga jastreb ne može opaziti.
- A tko zaklanja crviće da ih tvoja mama ne opazi? - pitala je Dorica.
- Ne znam, ali mora da i oni imaju zaklon, jer je katkad mama u brizi čim da nas nahrani kad ih ne može da nađe. Meni je žao jadnih crvića, ali mama kaže da ih neću žaliti kad budem i ja morala hraniti svoje mlade.
- A tko zaklanja jastreba kad lovac na njega puca? - pitala je dalje Dorica, koja je htjela uvijek sve znati.
- I to ne znam! A što me toliko pitaš? Vidiš da je moja glavica ipak još mnogo manja od tvoje. Dakako da ti onda možeš više pitati, negoli ja odgovarati - rascvrkuta nestrpljivo ptičica i okrene zlovoljno Dorici svoj tanki repić i potrese njime.
Uto opazi Dorica kako pliva k njima mala, mala kao srebro sjajna zmijica.
- Zmija! zmija! Bježi ptičice! - vrisne Dorica.
- Aj ne! To je mala, mlada zmijica. Nju je njezina mama nahranila. Ovo je dobra mala zmijica, sita je i ne hvata ptičice; ona bi se rado igrala s nama - reče veselo ptičica.
Zmijica zbilja dođe, pa se igrala s ptičicom, a Dorica je u čudu to gledala. Uto vidi, kako iz šikare ide bucmasta, mala, rutava lisica.
- Lisica, lisica! Bježite! - vikne opet Dorica.
- Nemojte, nemojte bježati - zalaje sitnim glasićem lija. - Rado bih se igrala. Danas sam prvi put izišla iz rupe. Hajde da se poigramo dok mi mama ručak donese.
Sad da ste vidjeli igre! Bebica Dora, ptičja bebica, zmijska bebica i lisičja bebica igrale se, šalile, prebacivale po bistrom hladnom potoku, ko da nikad nije bilo kavge među njihovim roditeljima. Zmija se ovila lisici oko vrata, ptičica joj sjela među šiljaste uši i kljuckala je po njuški, a lisicu je to škakljilo pa ih je obje povalila u plitki potočić. Zatim je otresala svoje vlažno, rutavo krzno, a ptičica dotle lepršala nad njima. Dorica se pak smijala, te smijala.
I baš se Dorica dosjeti da pita zna li koje od njih kako je lijepo i slatko srce od licitara, kad se najednom smrači oko njih.
Ležalo je kao olovo nad njima i oko njih; sunce potamni, čula se neka strašna buka i grozan šum, a okolo njih poče padati teško veliko kamenje kao ono što je u potoku ležalo. Svaki pojedini kamen mogao je ubiti svaku od bebica, koje su se tu igrale. Ali u isti čas kad je kamenje počelo padati, spusti se nad svaku od njih po jedno srdašce.
Bila su to malena srdašca. Jedno kao jabuka, jedno kao orah, jedno kao lješnjak, a jedno kao jagoda veliko (a nijedno "kao vrata" - ko srce od licitara!).
Ta su srdašca bila zlatne boje, a od njih su izlazili kao od sunca zlatni traci, i kako su daleko dopirali ti traci, tako daleko nije kamenje padalo. Kamenje je padalo samo na mala zlatna srdašca, ali ona su ga odbijala i nije ni najmanji kamečak pao na bebice, nad kojima su lebdjela srca.
Bebice su samo znatiželjno gledale kako pada kamenje; slušale su, kako lijepo pucketaju grane koje su se lomile, a nijedno od njih nije ni pomislilo da bi koji kamen i njih mogao pogoditi i da bi to boljelo.
- To je ono srce od licitara! - klikne Dorica pružajući ručice k zlatnom srdašcu, koje je veliko kao jabuka, a odbijalo nad njom kamenje, veliko kao nakovanj.
- Nije, ne! - zacvrči ptičica dignuvši oči do srdašca nad sobom, a to je bilo maleno kao jagoda, a čarobno kao i ono nad Doricom. - Nije to srce od licitara, to je srce moje mame!
U njenoj je maloj glavici bilo valjda upravo dosta pameti da prepozna, gdjegod bilo, pa i u Doričinu snu, srce svoje mame!
- I moje mame! I moje mame! - kliknu mala zmijica, pa onda i mala lisica gledajući na srca koja su ih zaklanjala.
- A onda je i to srce moje mame - ispravi Dorica i opet pruži ručice da dohvati zlatne trake. Osjeti u taj čas kako je nešto diže visoko, visoko i - uto se probudi.
Sad je vidjela da ju je majka podigla i da se žuri s njom kući jer je počela krupna kiša padati, a majka ju je našla gdje spava uz potok. Grmljavina je tutnjila nad mračnom šumom, a Dorici je sad bilo drago što nije pošla preko velikoga polja u grad po srce od licitara. Ma bilo ono i zbilja veliko kao vrata, ne bi je sad tako lijepo zaštitilo od oluje - kao mamino naručje!
Ivana Blić-Mažuranić
