PRVO MJESTO U KATEGORIJI SREDNJOŠKOLACA
Anđela Mađeruh, 3. razred, Prva riječka hrvatska gimnazija, Rijeka
Mentorica: Nataša Kuzmar Colnar
Jednom, ne tako davno, Regoč je svojom visinom razorio nebo iznad neimenovana grada, grada koji je izgledao baš onako kako bi ga dijete nacrtalo – s pravokutnim prozorima i ravnim krovovima zgrada.
Skrivao se iza gustih oblaka koji su se, poput duhova, vrtjeli oko njega, grickajući mu nos i obraze. No, nisu se usudili spustiti niže od njegove brade. Njegove duge noge i udovi visjeli su opušteno, svima na vidiku, ali po blagom zavijutku na njegovim usnama znala sam da misli kako se savršeno uklopio. Odmahnula sam glavom i zbunjeno spustila pogled, sumnjajući u dioptriju samih vlasnika optika ovog nacrtanog grada. Nagnula sam se bliže njegovu uhu, moj glas je bio tih, ali oštar od zapažanja.
„Ne vide te“, rekla sam gotovo ne vjerujući u vlastite riječi. „Oni čak ni ne podižu pogled.“
Regoč se nasmijao, a njegov je smijeh bio duboka tutnjava od koje su zgrade lagano zadrhtale.
„Naravno da ne vide“, odgovorio je s prizvukom zadovoljstva. „Skriven sam.“ Pokazao je na oblake koji su mu pokrivali glavu. „Savršeno se stapam.“
Ponovno sam odmahnula glavom i spustila pogled na grad ispod nas.
„Nisi skriven“, rekla sam odlučno. „Tvoje noge nadvisuju ih poput tornjeva. Njih jednostavno… nije briga.“
Tako i bijaše. Gradski su ljudi žurili na posao pa će žuriti s posla, onda će žuriti u krevet, a zatim iz kreveta – samo da bi ponovno žurili na posao.
„Žive kao da nikada neće umrijeti, kao da ih ništa ne može dotaknuti – čak ni ti“, promrmljala sam.
Kao da se svatko od tih ljudi nalazi u vlastitom staklenom jajetu. Zar ne znaju da nitko od nas neće napustiti ovaj svijet živ?
„Mmm.“ Zvuk koji je ispustio bio je neodređen. Nije se u potpunosti slagao sa mnom, ali nije ni osporavao.
„ Znaš“, započne Regoč, „ Ivana bi im ispričala priču tako živopisnu, tako punu čuda i mudrosti da bi zastali u mjestu samo kako bi je poslušali.” Zastao je na trenutak, izgubljen u mislima.
“Ivana je znala podsjetiti ljude na njihovu ljudskost”, nastavio je. “U njezinim pričama čak i najmanji čin dobrote može promijeniti tijek života. Pokazala bi im da je svaka minuta važna – ne zato što je prolazna, već zato što je to prilika da budu dio nečeg većeg od njih samih.“
Regoč me tada pogledao ravno u lijevo oko. Bio je to dug, pronicljiv pogled i čekao je dok iz mene nije nestala zabrinutost, a vratilo se povjerenje. Gledajući dole, vidjela sam krhotine u njihovim staklenim jajima. Vidjela sam greške u krojevima tih uskih odijela i ofucanost vrhova cipela koje neprestano trljaju do sjaja.
„Vidjela sam koliko je život lomljiv,“ prošaptala sam. „Ne mogu ostati, zar ne?“ tiho sam upitala.
Regoč je odmahnuo glavom. Nakon što me stavio na sredinu dlana kao porculansku balerinu, spustio me na popločanu ulicu— na moj podij. Gledala sam ga kako se mirno i polako izvlači iz gradskog kostura od stakla i metala , poput starog stabla koje povlači svoje korijene i diže ih do koljena kao haljinu.
„ Gdje ideš?“ par sjajnih mladih očiju uprlo se u mene nakon što je Regočeva sjena nestala među neboderima. Cvrkutav glasić izmamio je osmijeh na moje lice.
„Pričati priče,“ odgovorila sam osjetivši kako mi je glas dobio prizvuk novostečene mudrosti. Dječak je kimnuo nesvjestan da već postao dio moje priče i da je za to bilo dovoljno samo - podignuti pogled i vidjeti gornje krajeve papira.
