Dimplomirana knjižničarka Ružica Bobovečki Brođanima poznata i pod imenom Teta Šuma ispričala nam je svoju kratku priču postajanja pripovjedačice. Radi na Odjelu dječje knjižnice Slavonski Brod i, kako kaže, najveći joj je cilj djeci prenijeti ljubav prema čitanju.
Odakle ljubav prema pripovijedanju?
Ljubav prema pripovijedanju došla je sasvim spontano. Naime, radeći s djecom primijetila sam kako bajke i priče možemo i trebamo sačuvati od zaborava, i to upravo njihovim prenošenjem djeci. Shvatila sam da imam talent i dar za pripovijedanje te pomislila kako bi bilo šteta ne podijeliti ga s drugima.
Kako ste postaliTeta Šuma?
Na svojoj prvoj pričaonici djeci sam pričala bajku pod imenom " Bajka o čistoj šumi", a s obzirom na to da se za svoje pričaonice uvijek volim kostimirati, tako je bilo i taj put. Za kostim sam se poslužila lišćem omotanim oko tijela i na šeširu. Dok sam tako ležala u lišću i pripovijedala, jedan dječak iz publike glasno je viknuo: " Pa zapravo ti si teta šuma!"
U kojim sve prigodama pripovijedate?
Kontinuirano pripovijedam, tijekom cijele godine u Gradskoj knjižnici svake druge srijede u 17:00 sati. Naravno, kada su u pitanju razne manifestacije, kao što su Dani Ivane Brlić-Mažuranić, onda su te pričaonice učestalije i skoro su svaki dan.
Kakve su reakcije djece?
Primijetila sam kako djeca istinski uživaju i pronalaze sebe u tim bajkama jer kada se radnja odvija u dvorcu ili začaranoj šumi, njihova mašta tamo ih i odvede. Nastojim ih svojom glumom, glasom, gestom i mimikom uvesti u priču i dočarati svu ljepote knjige. Bajke koje čuju prepričavaju dalje i na tako uče o svijetu oko sebe, obogaćuju svoj rječnik te se sukobljavaju sa svojim najvećim strahovima.
Što vam je inspiracija pri izradi maštovitih kostima, odnosno šešira?
Većinom se priče odvijaju u šumi, mjestu gdje se susreću i ljudi i životinje, sukobljava dobro i zlo, stoga uvijek nastojim da moj kostim, odnosno šešir bude smeđih i zelenih tonova, obogaćen granama i lišćem. Nažalost kostim za svaku priču nemam, ali uvijek se nađe nešto u ormaru, bio to remen, marama ili šešir, tako da svako pripovijedanje iznova bude drukčije.
Što biste poručili djeci?
Kao knjižničarka, poručujem im da se druže sa slikovnicama, da ih ne izbjegavaju, da ih čitaju s roditeljima, da doživljavaju knjigu kao prijatelja koji krije odgovore na mnoga pitanja. Jer svako dijete čitanjem uči te stječe mudrost i iskustvo, zato djeco zapamtite, knjige su nezamjenjive!
Iva Žbura i Nina Prpić
